Briga o djetetu može djelovati iscrpljujuće za roditelje. Nekako, u trenu kada postanemo roditelji, naše potrebe padaju u drugi plan i postaje važnije da odgovorimo na potrebe djeteta. I premda se djeca međusobno razlikuju po temperamentu pa su neka više ili manje zahtjevna, razdoblje ulaska u svijet roditeljstva gotovo je univerzalno stresno za sve roditelje. Briga o djetetu podrazumijeva prilagođavanje djetetovom ritmu spavanja, održavanju higijene kroz često mijenjanje pelena i presvlačenje, prilagođavanje ritmu hranjenja bilo kroz dojenje ili kasnije pripremu posebnih obroka, odgovaranje na djetetov plač kojem često ne znamo uzrok. Kako djeca rastu i postaju starija, tako se mijenjaju i njihove potrebe, no nužnost prilagođavanja roditelja potrebama djece nekako ostaje konstanta koja nas prati. Možda smo u prvim danima roditeljstva imali teškoće zbog neprospavanih noći i pokušaja uspavljivanja djeteta, dok ćemo se u nekoj drugoj fazi možda susresti sa teškoćama organizacije vremena zbog djetetovih školskih obveza i rasporeda aktivnosti. A što s nama?

Možemo se složiti da je briga o djetetu primarna i zahtjevna za većinu roditelja, no kako uz to i dalje brinuti o sebi? Kako zadovoljiti svoje potrebe za interesima koje smo imali prije nego smo postali roditelji, kako osigurati vrijeme za sebe, zajedničke trenutke bez djeteta, šetnju, čitanje knjige, odlazak kod frizera ili u kino? Imamo li pravo na svoje interese i vrijeme za sebe? Jesam li loša majka ako mi treba da se maknem od djeteta na sat vremena i odem na kavu s prijateljicama? Premda će se većina načelno složiti da je i roditeljima potrebno vrijeme za sebe i svoje interese, ipak kao društvo na to gledamo s neodobravanjem. Nebrojeno puta čula sam komentare i kritike na račun neke majke koja je ostavila dijete s ocem, bakom ili tetom čuvalicom pa otišla kod frizera. Istovremeno, nebrojeno puta vidjela sam majke sivih obraza, nezadovoljne i iscrpljene od brige o djetetu koje i ne pomisle na to što je njima potrebno. Premda je ovo tema koja se jednako odnosi i na majke i na očeve, čini se kako se majke ipak nalaze u fokusu društvenog povećala koje procjenjuje jesu li dobre ili nisu.

Postavljam si pitanje kada je i kako došlo do toga da jednom kad postanemo roditelji nismo više važni mi i naše potrebe i je li moguće da obje strane budu zadovoljne? Kroz osobno iskustvo ali i višegodišnji savjetodavni rad čini mi se da je moguće i da je jedna od važnijih stvari koje možemo učiniti za svoju djecu, jest da budemo sretni i zadovoljni. Djeca trebaju zadovoljne roditelje. I često su male stvari potrebne da se bolje osjećamo, samo je važno da prepoznamo što nam treba i sami sebi dozvolimo taj trenutak za sebe. Najčešće je riječ o sitnim zadovoljstvima koja nas podsjećaju na to da smo i dalje važni, sitnim trenucima koji su samo naši i koji nikog ne ugrožavaju. Čitanje knjige dok beba spava umjesto brisanja prašine koja se nakupila, popodnevno drijemanje, kava s prijateljicom kad je baka u posjeti, odlazak na rekreaciju ili u šoping.

Zvuči jednostavno i zapravo je zapanjujuće koliko nam je teško dozvoliti si da činimo nešto za sebe. Netko je očito jako pobrkao lončiće kada nas je uvjerio da briga o sebi više nije važna kada postanemo roditelji i počnemo brinuti o djetetu. Brigom o sebi ne prestajemo brinuti o djetetu. Brinemo li o sebi, bolje ćemo brinuti i o djetetu.

 

AUTORICA: Silvija Stanić, dipl.psih.univ.spec.iur.

Postavi pitanje našim stručnjacima

Imam li pravo na smještaj?

Bojan Krsnik
11. 11. 2016.
AUTOR:
Bojan Krsnik
aps.soc.rada
Pozdrav! Imam 20 godina, idem u 4. razred. Imam velikih obiteljskih problema. Moji roditelji ne brinu o meni i nisu mi podrška. Otac mi je alkoholičar i nezaposlen. Iiam i brata i sestru koji su maloljetni, majka mi čisti i ima jako malu plaću. školu sam već trebala završiti ali nisam jer me je otac izbacivao iz kuće, maltretirao, tukao, vrijeđao, ostajala sam sama na ulici i pala sam 4. razred. Nisam znala što ću ni gdje ću. Sama na ulici bez ičega ali dignula sam se na noge, zaposlila sam se. Konobarila sam, radila sam u kebabu i našla stan koji sam plaćala 1000 kuna mjesečno. Prolazilo je vrijeme i nisam odmah iste godine ponovno upisala 4. razred jer nisam mogla raditi i školovati se sama u isto vrijeme. Bilo mi je jako teško. Jednog dana nazvala me majka da otac želi da se vratim, da mu je žao i vratila sam se po stoti put kući u nadi da će sve biti normalno i sa željom da završim školu. Krenula sam opet u školu sada u 9-om mjesecu, pohađam opet 4-ti razred i ponovilo se isto. Jučer se otac napio i istjerao me, izvrijeđao me i jako me to sve povrijedilo, a da bude još gore, majka mi se uopće nije javila. Nije ju briga za mene i to se desilo sve već jako puno puta. Ja jako želim završiti svoju školu, ali mi je potrebna pomoć. Želim samo da imam gdje spavati i što jesti.
Zanima me imam li pravo na neku pomoć na neki smještaj ili bilo što jer ne znam što da radim. Imam dečka već skoro 4 godine koji je jako dobar, pomaže mi koliko može ali on je na Vojnoj akademiji u Zagrebu i ne dolazi baš često. Viđamo se vikendima tako da ne mogu živjeti s njim. Nemam obitelji kojoj mogu otići. Tetka mi je podstanarka i ne radi, financira ju moja sestrična koja živi s njom. Također su u lošoj financijskoj situaciji. Molim Vas samo da mi kažete imam li kakva prava za smještaj, hranu ili novčanu naknadu, bilo što, samo da mogu završiti školu i raditi i brinuti se za sebe? Nadam se pozitivnom odgovoru. Hvala unaprijed.
 
Pročitaj više

© Mama je mama 2019